Kolumna By Mravac Plavac 3

U jednom haustoru na rubu Kvaternikovog trga smještena je urarska radnja koju sam posjećivao otprilike jednom godišnje – u ritmu trajanja baterije mog starog Omicron sata. Zapravo, bio je to stari sat mog djeda, a sastanak s urarom neka vrsta prešutnog dogovora – nakon što bi mi uručio sat, urar bi, već po navici, izgovorio – Vidimo se za godinu dana!

Prolazeći nekidan Kvatrićem, primijetio sam da je tabla urarske radnje ugašena – obrt je uslijed pandemije zatvoren, a obećanje mog urara zaglušeno bukom zagrebačkog prometa. Jedna dobra priča nasilno je i prerano završena.

Kada govorimo o udaru koronavirusa na gospodarstvo, statistikama i predviđanjima, rijetko kad razmišljamo o pričama utkanima u brojeve. Vremenu potrebnom da bi se uspostavio odnos među likovima odnosno ljudima, da bi fabula – odnosno obrt sa svojim prednostima i nedostacima, naporima i gubicima – profunkcionirala, dobila na vrijednosti.

U srcu turističke sezone, vremenu tradicionalno dosadnih i lijenih priča, urarska radnja koja je godinama oživljavala moj stari Omicron podsjeća na to da važne priče još uvijek postoje, štoviše, da su u velikoj mjeri vezane za obrtništvo i obrtničke inicijative. Obrtnička komora Zagreb, čak i u periodu stagnacije kojem svjedočimo, posvećena je tome da one potraju što dulje.

 

Vaš Mravac Plavac