Kako zadržati i vratiti domaćeg radnika?

 

U aktualnoj temi kako na tržištu rada tako i u predstavljanjima političkih programa na nedavno održanim izborima sve se više vode rasprave oko domaćih i stranih radnika, njihovih prednosti i nedostataka, ali i činjenice da je sve teže zadržati domaćeg radnika, a još teže pronaći novog dobrog radnika. Glavno pitanje koje se nameće u ovoj godini jest hoće li uopće biti moguće vratiti domaćeg radnika, možemo li se nadati da će se vratiti i što sve možemo učiniti da se bar dio njih vrati.

U ovom trenutku u Hrvatskoj nedostaje 200.000 radnika, najviše pati turistički sektor zbog sezonalnosti posla i jer među deficitarnim zanimanjima prednjače upravo kuhar/ica, konobar/ica, čistač/ica, slastičar/ka, pekar/ica, mesar/ica, prodavač/ica. Drugi sektor koji je najviše pogođen nedostatkom radne snage je građevinarstvo. Strani radnici zaposleni u građevini dolaze iz zemalja: BiH, Srbije, Kosova, Makedonije i Albanije, zatim udaljenijih zemalja poput Ukrajine, Maroka, Egipta i Turske, a u posljednje vrijeme i iz dalekih zemalja kao što su Uzbekistan, Nepal, Indija, Bangladeš i Filipini. Poslodavaci u građevini ističu da najbolja iskustva imaju s radnicima iz BiH te dijelom iz Makedonije i Srbije; ponajviše jer nema jezične barijere i radnici imaju potrebne vještine. Samim time poslodavci najčešće najduže zadržavaju radnike iz regije.

Upravo iz građevinskog sektora otišao je najveći broj radno sposobnih ljudi prema podacima HZZ, oko 60 000 ljudi u vremenu od 2016. do danas otišao je raditi u inozemstvo.


Je li strani radnik zaista jeftinija radna snaga?

Pogrešno je misliti da je strani radnik za poslodavca, vlasnika obrta ili firme ujedno i jeftiniji radnik. Suprotno zapravo, on je u ovom trenutku nužan, no ne i jeftiniji. Prema istraživanju HGK iz ove godine čak 20% je skuplji strani radnik od domaćeg. U troškove spadaju traženje radnika, trošak dozvola, prevoditelji, učenje, stručna obuka, većinom i smještaj. Ne postoji fond iz kojeg poslodavac može uzeti poticaj i podmiriti te troškove, a domaćih radnika nema dovoljno.

Druga pogrešna činjenica koja kola javnim prostorom jest da će strani radnici uzeti posao domaćim radnicima. Radnika toliko nedostaje, a zahtjevi tržišta rada rastu toliko da bi nam kroz par godina ako se ne promjene ključne stvari koje utječu na standard unatoč inflaciji moglo nedostajati duplo, čak 400.000 radnika.

Pa kako ćemo ih onda privući da se vrate?

Kako bismo kao država i njeni građani, ali i obrtnici, poslodavci i poduzetnici zadržali ili vratili domaće radnike potrebno je više godina sustavnog rada na poboljšanju uvjeta i standarda, kao i obrazovanja koje treba pratiti potrebe tržišta rada. Sve države članice EU doživjele su ili doživljavaju isto što i mi, no u Hrvatskoj je prije svega potrebno doći na od 70 do 80 posto BDP-a drugih država članica EU-a, tada će se ljudi početi vraćati. Povećanje primanja, uvjeta i usavršavanje domaće radne snage, razvoj prilagođenih programa za zapošljavanje, poticaji za nove poduzetnike mogu potaknuti povratak u domovinu. Rasterećenje i promjena porezne politike te svijest poslodavaca da udio plaće zaposlenika u odnosu na prihode tvrtke/poslodavca umjesto 20 posto treba biti kao u inozemstvu oko 35 posto. Dobri radnici trebaju se osjećati poštovani od strane poslodavaca. Među mladima su osim plaće značajno bitniji i uvjeti koji ih okružuju, beneficije, dodatni razvoj, poticajno iskustvo i mentoriranje.

Ako smo zaboravili koje su prednosti domaćeg radnika, tu smo da ih ponovimo: razumijevanje lokalne kulture, jezika i poslovnih praksi, integracija u radno okruženje, manje birokracije, poznavanje lokalnih tržišta i dugotrajnija lojalnost.

Svi dionici društva trebaju utjecati da se svi ovi uvjeti ostvare, tek onda u godinama koje slijede možemo govoriti o ostanku i povratku generacija koje su radno sposobne i toliko nam potrebne.